Biološki sigurnosni kabineti jedna su od primarnih sigurnosnih mjera u svakom laboratorijskom okruženju koje se bavi mikrobima i uzročnicima infekcija. Ova sigurna, ventilirana kućišta osiguravaju da su laboratorijski radnici sigurni i izolirani od isparenja i širenja opasnih čestica pri rukovanju potencijalno opasnim kontaminantima.

Kako bi se održala potrebna razina zaštite, biološki sigurnosni ormari moraju se redovito testirati i certificirati, a podliježu standardu NSF/ANSI 49. Koliko često biološki sigurni kabineti trebaju biti certificirani? U normalnim okolnostima, najmanje svakih 12 mjeseci. Ovo bi trebalo uzeti u obzir osnovnu količinu "habanja" i rukovanja koje se događa tijekom godine korištenja ormarića. Za određene scenarije potrebno je polugodišnje (dvaput godišnje) testiranje.

Međutim, postoji nekoliko drugih okolnosti pod kojima bi ormari također trebali biti testirani. Kada bi u međuvremenu trebali biti certificirani biološki sigurni kabineti? Općenito, treba ih testirati nakon bilo kojeg događaja koji bi mogao utjecati na stanje ili performanse opreme: veliko održavanje, nesreće, zamjena HEPA filtara, premještanje opreme ili pogona i nakon razdoblja duljeg prekida rada, na primjer.

Fina maglica kapljica kalijevog jodida, koju proizvodi rotirajući disk, koristi se kao izazovni aerosol za mjerenje zatvorenosti biosigurnosnog ormarića. Sakupljači talože sve čestice kalijevog jodida koje se nalaze u uzorkovanom zraku na membranama filtera. Na kraju perioda uzorkovanja membrane filtera stavljaju se u otopinu paladijevog klorida pri čemu se kalijev jodid "razvija" u obliku jasno vidljivih i lako prepoznatljivih sivih/smeđih točkica.

Prema EN 12469:2000 Apf (zaštitni faktor kabineta) mora biti manji od 100.000 za svaki kolektor ili ne bi trebalo biti više od 62 smeđe točkice na membrani KI disk filtera nakon razvijanja u paladijevom kloridu.

Ispitivanje i certificiranje kabineta biološke sigurnosti uključuje nekoliko testova, neki su obavezni, a neki izborni, ovisno o svrsi testiranja i standardima koji moraju biti ispunjeni.

Potrebni certifikacijski testovi obično uključuju:

1, Mjerenja brzine dotoka: Mjeri usisni protok zraka na prednjoj strani jedinice kako bi se osiguralo da biološki opasni materijali ne pobjegnu iz kabineta gdje bi predstavljali rizik za operatera ili laboratorij i okolinu objekta.

2, Mjerenja brzine silaznog strujanja: Osigurava da protok zraka unutar radnog područja ormara radi kako je predviđeno i ne kontaminira radni prostor unutar ormarića.

3, Ispitivanje integriteta HEPA filtra: Provjerava integritet HEPA filtra otkrivanjem bilo kakvog curenja, nedostataka ili curenja iz premosnice.

4, Ispitivanje uzorka dima: koristi vidljivi medij za promatranje i provjeru pravilnog smjera protoka zraka i zadržavanja.

5, Testiranje instalacije na mjestu: Osigurava da su jedinice pravilno instalirane unutar objekta u skladu sa standardima NSF i OSHA.

6, Kalibracija alarma: Potvrđuje da su alarmi protoka zraka ispravno postavljeni kako bi ukazali na nesigurne uvjete.

1, Brojanje neživih čestica - u svrhu ISO klasifikacije prostora, obično kada je sigurnost pacijenata zabrinutost

2. Ispitivanje UV svjetlom - kako bi se osigurao izlaz svjetla od µW/cm² za izračunavanje odgovarajućeg vremena izlaganja na temelju postojećih kontaminanata. OSHA zahtjev kada se UV svjetlo koristi za dekontaminaciju.

3, Ispitivanje električne sigurnosti - za rješavanje mogućih problema s električnom sigurnošću na jedinicama koje nisu na popisu UL

4, Ispitivanje fluorescentnim svjetlom, ispitivanje vibracija ili ispitivanje zvuka - ispitivanja udobnosti i sigurnosti radnika koja mogu pokazati jesu li potrebni daljnji sigurnosni protokoli ili popravci.