Biološki sigurnosni ormarići su jedna od primarnih sigurnosnih mjera u svakoj laboratoriji koja se bavi mikrobima i uzročnicima infekcija. Ova sigurna, ventilirana kućišta osiguravaju da se laboratorijski radnici pri rukovanju potencijalno opasnim zagađivačima čuvaju i izoluju od isparenja i širenja opasnih čestica.

Da bi se održali potrebni nivoi zaštite, biološki sigurnosni ormari moraju biti redovno testirani i certificirani, a podliježu standardu NSF/ANSI 49. Koliko često treba certificirati biološke sigurnosne ormare? U normalnim okolnostima, najmanje svakih 12 mjeseci. Ovo bi trebalo da uzme u obzir osnovnu količinu „habanja“ i rukovanja koja se dešavaju tokom godinu dana korišćenja kabineta. Za određene scenarije, potrebno je polugodišnje (dva puta godišnje) testiranje.

Međutim, postoji nekoliko drugih okolnosti pod kojima bi ormari također trebali biti testirani. Kada bi u međuvremenu trebali biti certificirani biološki sigurnosni ormari? Općenito, treba ih testirati nakon bilo kojeg događaja koji može utjecati na stanje ili performanse opreme: veće održavanje, nesreće, zamjena HEPA filtera, premještanje opreme ili postrojenja i nakon perioda dužeg isključenja, na primjer.

Fina maglica kapljica kalijum jodida, proizvedena rotirajućim diskom, koristi se kao izazovni aerosol za mjerenje sadržaja biološkog sigurnosnog ormarića. Kolektori odlažu sve čestice kalijum jodida koje se nalaze u uzorkovanom zraku na membrane filtera. Na kraju perioda uzorkovanja filterske membrane se stavljaju u rastvor paladijum hlorida nakon čega se kalijum jodid „razvija“ da formira jasno vidljive i lako prepoznatljive sive/smeđe tačke.

Prema EN 12469:2000 Apf (faktor zaštite ormara) mora biti manji od 100.000 za svaki kolektor ili ne smije biti više od 62 smeđe tačke na KI disk filter membrani nakon razvoja u paladijum hloridu.

Ispitivanje i certificiranje biološkog sigurnosnog kabineta uključuje nekoliko testova, neke su obavezne, a neke opcione, ovisno o svrsi testiranja i standardima koji se moraju ispuniti.

Potrebni testovi za certifikaciju obično uključuju:

1, Mjerenje brzine dotoka: Mjeri ulazni protok zraka na prednjoj strani jedinice kako bi se osiguralo da biološki opasni materijali ne pobjegnu iz kabineta gdje bi predstavljali rizik za operatera ili okolinu laboratorije i objekta.

2, Mjerenje brzine silaznog toka: Osigurava da protok zraka unutar radnog područja ormarića radi kako je predviđeno i da ne kontaminira radno područje unutar ormarića.

3, Testiranje integriteta HEPA filtera: Provjerava integritet HEPA filtera otkrivanjem curenja, kvarova ili curenja zaobilaznice.

4, Testiranje uzorka dima: Koristi vidljivi medij za promatranje i provjeru ispravnog smjera strujanja zraka i zadržavanja.

5, Testiranje instalacije na lokaciji: Osigurava da su jedinice pravilno instalirane unutar objekta u skladu sa NSF i OSHA standardima.

6, Kalibracija alarma: Potvrđuje da su alarmi protoka zraka ispravno postavljeni da ukažu na nesigurne uslove.

1, brojanje čestica koje nije održivo - u svrhu ISO klasifikacije prostora, obično kada je sigurnost pacijenata zabrinuta

2, testiranje UV svjetlom - da bi se obezbijedio µW/cm² izlaz svjetla za izračunavanje odgovarajućeg vremena izlaganja na osnovu postojećih zagađivača. OSHA zahtjev kada se UV svjetlo koristi za dekontaminaciju.

3, Ispitivanje električne sigurnosti - za rješavanje mogućih problema električne sigurnosti na jedinicama koje nisu na listi UL

4, ispitivanje fluorescentnim svjetlom, testiranje vibracijama ili testiranje zvuka - testovi udobnosti i sigurnosti radnika koji mogu pokazati da li bi mogli biti potrebni daljnji sigurnosni protokoli ili popravke.